Razgovarali u Rijeci, 6.10.2006.

Saša Randić i Idis Turato riječki su arhitekti srednje generacije čiji je profesionalni život započeo u turbulentnim vremenima početne faze društvene tranzicije da bi do danas ostvarili zavidan opus gradnji koje po svojoj autentičnosti i uvjerljivim projektantskim rješenjima predstavljaju sam vrh suvremene hrvatske produkcije. Randić i Turato su intimno i profesionalno vezani za riječku regiju, no njihov rad slijedi međunarodne tendencije primijenjene na lokalni kontekst koji shvaćaju kao fleksibilan radni okvir, uvjetovan specifičnim ekonomskim, društvenim i tehničkim datostima. Upravo zahvaljujući ovladavanju tim proširenim kontekstom i sposobnosti inteligentne prilagodbe stalno mijenjajućim uvjetima građenja, Randić i Turato uspijevaju zadržati žestok ritam kvalitetne produkcije koja ne mora tražiti opravdanja u teškim ili nepovoljnim okolnostima, uzorno pokazujući da je autorska arhitektura moguća i u Hrvatskoj i to u najširem spektru programa.

ORIS — Prije petnaestak godina Koolhaas je postavio gotovo retoričko pitanje: Je li arhitektura konceptualna disciplina ili je ona u potpunosti prepuštena zakonitostima tržištima? To su dileme na koje danas nema jednoznačnog odgovora, a posebno ne u Hrvatskoj u posttranzicijskoj situaciji. Vi se dobro snalazite u takvim okolnostima, pa nas zanima kako vidite odgovor na to otvoreno pitanje. 

Randić — Pitanje je interesantno jer ga postavlja arhitekt koji je legitimirao ulogu kapitala u arhitekturi, što je predstavljalo radikalan pomak od tradicionalno lijevog shvaćanja profesije, u zapadnoj Europi temeljenom na generaciji '68, a kod nas na socijalističkom poretku. Arhitekti po definiciji zaziru od ideje profita i tržišta. Koolhaas donekle zadržava tradicionalnu predodžbu o arhitektovoj javnoj ulozi kroz pojmove javni intelektualac i osoba sa socijalističkim genom; ne poistovjećuje arhitekta s američkim modelom utjelovljenom u liku Johna Portmana, no svakako ga postavlja u drugačiji položaj od svojih nizozemskih prethodnika.